Sto godina zagrebačkog Music-Halla

Kotač vremena neumoljivo ide naprijed, pa raniji događaji i prostori prije ili poslije neizbježno dospijevaju u zaborav. Gotovo svaki stariji Zagrepčanin pamti vrijeme kada je u prostoru današnjega Zagrebačkog kazališta mladih, popularno zvana ZKM, u Teslinoj ulici bila dvorana Istra, a nekima je u sjećanju i kino koje je prethodilo dvorani, a koje je u različitim razdobljima i društveno-političkim sistemima nosilo različita imena – od Istre preko Danice do Luxora (gledajući unatrag). No samo je malobrojnima poznato da je cijela priča o velikoj dvorani koja se nalazila na adresi Nikolićeva 7 počela točno prije sto godina, i to s nekad omiljenim okupljalištem Agramera pod imenom Music-Hall.

Svratište ,,Janje” (Hotel Lamm), račun za usluge sa slikom hotela u Nikolićevoj ulici iz 1866., br. 1357 / HR-DAZG-857 Zbirka Ulčnik Ivan

Zagrebačke novine Dva sata donijele su u izdanju od 7. prosinca 1921. kratak tekst naslovljen Koncerat sa zaprekama ili otvorenje Music-Halla. U izvještaju s otvaranja stoji da se „u Nikolićevoj ulici nalazi ta nova i željno iščekivana dvorana, koja bi imala poglavito služiti za one vrste koncerata, gdje se je naša lijepa dvorana konzervatorija (tj. Hrvatskoga glazbenog zavoda) pokazala premalenom“. Već iz naslova vidljivo je da je priča s otvaranjem ambiciozno najavljivane dvorane u središtu Zagreba od početka pošla naopako. Na plakatima je bilo objavljeno da će kod otvorenja sudjelovati Zagrebačka filharmonija i Lisinski, mješoviti zbor i jedan od naših najvažnijih amaterskih glazbenih sastava prve polovice stoljeća. No radovi su u dvorani kasnili, pa je tada popularan Lisinski odlučio otići na turneju u Srbiju, dok su kao alternativni program trebali nastupiti operni pjevači Paula i Josip Križaj u pratnji novoosnovane Filharmonije.

Nevoljama ipak nije bio kraj, jer je uprava Hrvatskoga narodnog kazališta, od čijeg se orkestra Filharmonija bila odcijepila samo godinu prije, uskratila mladom orkestru posudbu instrumenata, pa je bračni par Križaj potražio pijanista, na brzinu složio program i nastupio u netom podignutoj dvorani u današnjoj Teslinoj ulici. Ako je suditi po citiranoj kritici, „ni sve ostalo nije bilo srećno udešeno, jer sve je bilo ubrzano, jer se sa otvorenjem nije htjelo otezati“. Te je prosinačke večeri prije sto godina u novopodignutome velebnom zdanju koje je primalo tisuću posjetitelja „vladala vrlo neugodna studen i dame, koje su osvanule dekoltirane, mogle su se pošteno nahladiti“. Kritičar potpisan inicijalima M. P. posebno se obrušio na „dvije neznatne garderobe“, koje su trebale prihvatiti „odjeću hiljadu ljudi“. Garderobe Music-Halla očito su bile premalene za velik broj posjetitelja koliko je primala dvorana, a – kako stoji u kritici – graditelj se nije poslužio primjerom također nedavno podignuta bečkog Konzerthausa, gdje su „ogromne garderobe“ i gdje se „sve u redu razvija“.

Zgrada na križanju Gajeve i Tesline ulice sačuvana je u izvornom obliku

No nešto je drugo ključno u cijeloj priči oko Music-Halla. Riječi koje se najčešće spominju u kratkom izvještaju s otvaranja su poduzetnik i poduzeće. Poduzetnici „s programom nijesu bili sretne ruke“; novo poduzeće „mora nužno nešto učiniti“ po pitanju garderoba; „u interesu je poduzeća, ako želi da koncerti budu u Music-Hallu dobro posjećeni, da odmah poradi oko toga“ itd.

Ukratko, izgradnja Music-Halla bila je građevinsko-poduzetnički projekt kojemu je upravo zato danas vrlo teško ući u trag. Za razliku od tada već stotinjak godina stara Musikvereina, odnosno Hrvatskoga glazbenog zavoda, koji se ne samo pažljivo brinuo o zgradi u Gundulićevoj ulici nego i o arhivu, zbog čega danas imamo jasan uvid u sva događanja u Glazbenom zavodu, jedina svrha izgradnje Music-Halla bila je svakodnevna zabava Agramera i profit dioničara dvorane, pa su svi programi od prethodnoga dana redovito završavali u smeću.

Unatoč tomu, Music-Hall je stanica na kojoj će zastati svaki istraživač kulturne povijesti Zagreba međuratnoga razdoblja, koja je upravo u prosincu prije stotinu godina vrlo ambiciozno otvorila svoja vrata. Iako ni Music-Halla pa ni tih vrata već odavno nema, pokušat ćemo zaviriti kroz njih i ući u trag jednom od središnjih zagrebačkih okupljališta dvadesetih godina prošloga stoljeća.

Gradilo se na sve strane

U noveli Smrt Tome Bakrana iz 1923. Miroslav Krleža opisuje tri društvena sloja koja su ranih dvadesetih supostojala u Zagrebu: purgersko-aristokratski još odan Beču, činovničko-rojalistički sklon novoj prijestolnici i dinastiji Karađorđević te ilegalni komunistički kojem je pripadala uglavnom siromašna mladež. Središnji predstavnik prvog miljea je dr. Koloman pl. Baločanski, dobro priženjen i dobro umrežen mladi odvjetnik, koji u zadatak dobiva slučaj Bakran, mladog ali već umirućeg člana Komunističke partije s kojim je nekad išao u razred. Karijeristički hladno prikazan Baločanski u jednom trenutku doživi svojevrstan madlen-efekt. Miris pečene slanine vrati ga u djetinjstvo i u Zagreb s prijelaza stoljeća, u dvorište s velikim cvjetnim vrtom i prizemnicom u kojoj je živjela neka njegova teta. U nekoliko sekundi sanjarenja, koliko si mladi odvjetnik smije priuštiti, Baločanski, Krleža i čitateljstvo uživaju u purgerskoj kućici s ružama, domaćim kolačima i sokom od malina, dok se protagonist ne prene i prisjeti da nema više ni djetinjstva ni tete ni kuće. Na mjestu gdje je nekada živjela teta koja se još pisala Ballocsanszka sada niče „mramorna i skupocjenim metalima okovana bankovna zgradurina“.

Ranih dvadesetih takvih je priča u Zagrebu bilo bezbroj, no samo je vješt pripovjedač kao Krleža u svoju manje poznatu novelu uspio unijeti Zeitgeist. Početkom dvadesetih u Zagrebu se gradilo na sve strane. Zamah koji je nastao ujedinjenjem odrazio se i na građevinski sektor, a u zraku je vladala nada da Zagreb više neće biti provincija. Iako se nacionalno pitanje već zakuhavalo, do atentata u beogradskoj skupštini, jasna pokazatelja da stvari ne idu u dobru smjeru i da će dva naroda teško naći zajednički jezik, proći će još nekoliko godina.

Najava otvaranja Music-Halla / Izvor: Kazališni list

U takvim okolnostima brzo se ispostavilo da Zagreb nema infrastrukture koja bi zadovoljila sve zahtjevnije potrebe građanskog sloja. Grad je imao nekoliko dvorana, no sve su bile relativno male ali i prilično zauzete jer je građanstvo nakon Velikoga rata bilo željno zabave. Raspad Monarhije označavao je početak nekoliko glazbenih sastava, od kojih su najvažniji bili Zagrebačka filharmonija i Zagrebački kvartet. I dok s koncertnim podijem za gudački kvartet nije bilo problema, jer je spomenuti Glazbeni zavod bio kao stvoren za nastupe Zagrebačkog kvarteta, Filharmonija je vapila za velikom dvoranom, koje u Zagrebu ranih dvadesetih nije bilo. Tih se godina u Zagreb ušuljao i kabaret, smjestivši se u pravilu u kavane i gostionice.

Zum weissen Lamm

U takvoj sredini dolazi do velikoga građevinsko-poduzetničkog pothvata o kojem se u nas malo zna. Naime, 1920. poduzetnik Stjepan Slivnjak odlučio je u vrtu svoje gostionice Janje, koja se nalazila u Nikolićevoj ulici, sagraditi veliku dvoranu koju bi iznajmljivao Agramerima i tako svojoj obitelji osigurao pristojnu budućnost. Iako o Stjepanu Slivnjaku, gradskom senatoru koji je u matičnoj knjizi kod upisa svoga sina potpisan kao „upravitelj gradskih daća“ ne znamo mnogo, na osnovi malo sačuvanih podataka možemo zaključiti da je bio čovjek vizionarskih vidika, ali i velikih apetita.

No Slivnjak nije krenuo ab ovo, barem što se tiče dvorane gostionice Janje kao okupljališta građana. S druge strane, valja istaknuti da poduzetnička ideja gradnje dvorane koja bi se davala u najam također nije bila nova u Zagrebu. I trgovac Kristofor Stanković, osvojivši dobitak na bečkoj lutriji, odlučio je uložiti novac u dvoranu. Kazališnu zgradu na Markovu trgu izgradio je 1834. vlastitim sredstvima, da bi je tek 1851. otkupile zemaljske institucije, vođene idejom iza koje je stajao Dimitrija Demeter. Stankovićevo kazalište upamćeno je kao središnje zagrebačko kazalište prije podizanja zgrade u kojoj je HNK smješten i danas.

Svratište Janje, koje se nalazilo na uglu Gajeve i Tesline ulice, ne samo da je postojalo davno prije no što je sagrađen objekt na čijem je mjestu današnji ZKM nego je raspolagalo i manjom dvoranom u kojoj su se održali neki važni događaji iz agramerske povijesti. Ako je vjerovati podacima iz Zbirke Ivana Ulčnika, svratište Janje postoji još iz 1828. godine, a od 1. listopada 1853. u zakupu je Sigmunda Piantkovskog. Svratište čiji je ulaz bio u Bolničkoj, danas Gajevoj ulici, sredinom 19. stoljeća raspolagalo je s „30 soba za putnike“.

Nakon Piantkovskog objektom upravlja obitelj Karas. Slučajno sačuvan račun noćenja osobe koja je tamo boravila od 18. studenoga do 12. prosinca 1866. lijepo prikazuje jednokatnicu koja se pruža sa po jedanaest prozora duboko u Gajevu i Teslinu ulicu (izvorni oblik u potpunosti je sačuvan do danas). Nepoznati gost platio je boravak u Janjetu ukupno 130,59 kruna, a uz jelo, piće i svijeće na računu jasno stoji naznačen trošak taksi-fijakera.

Četrdesetak godina nakon što je izdan spomenuti račun u Janjetu se okupilo zagrebačko pravaško društvo kako bi definiralo protokol otkrivanja spomenika „najvećem hrvatskom otačbeniku i uzkrisitelju hrvatskog imena dru. Anti Starčeviću“ na šestinskom groblju. Sačuvani poziv na „sjednicu svečanostnog odbora“ u ovom nam je kontekstu zanimljiv kao dokaz da je u rujnu 1903. postojala „klubska soba svratišta ‘k Jagnjetu’“ kao okupljalište nevezano uz goste prenoćišta.

Program recitala Svetislava Stančića u Music-Hallu / Izvor: Knjižnica Muzičke akademije u Zagrebu, ostavština Svetislava Stančića

Sve to upućuje da je prije samog Music-Halla, svečano otvorena u prosincu 1921, postojala duga tradicija okupljanja na adresi Nikolićeva 7, koju je prepoznao i kapitalizirao junak naše priče. Stjepan Slivnjak osnovao je u travnju 1920. dioničko društvo koje je nosilo naziv Svratište Janje d.d., u čiji je vrlo široko postavljen opis aktivnosti naveo „izgradnju, kupnju, primanje i davanje u zakup, te vodjenje svratišta, kavana, restauracija, kino-kazališta i sličnih etablissementa“, a u opsežan popis aktivnosti nešto poslije uvrštena je i trgovina kožama.

Temeljni kapital uz sama Slivnjaka osigurala je i Prva hrvatska obrtna banka, a na njezinu je čelu bio jedan od glavnih dioničara Janjeta Antun Kontak. No pravi motiv osnivanja tvrtke Janje d.d. ne krije se u detaljnim Pravilima Svratišta Janje d.d. na osnovi kojih je Kraljevski sudbeni stol u Zagrebu formalno registrirao tvrtku 6. svibnja 1920. nego u popratnom pozivu na konstituirajuću glavnu skupštinu tvrtke, u kojem stoji da je planirano „podignuće kino-kazališta i zabavne dvorane u dvorištu istog svratišta“. I zaista, zapisnik prve skupštine novoosnovane tvrtke navodi: „Nakon odulje debate zaključuje se da imade graditelj Rudolf Kaučić najkasnije do 1. lipnja 1920. dovršiti detaljne nacrte i detaljni troškovnik za izgradnju dvorane u dvorištu gdje su sada staje svratišta Janje i nuzgredne prostorije. U načelu zaključuje se sa tom izgradnjom bezuvjetno čim prije otpočeti, ter potreban materijal već i prije dovršenih nacrta i troškovnika odmah nabaviti“.

Vodstvo i nadzor poslova povjereni su osnivaču tvrtke Stjepanu Slivnjaku, koji je s projektantom Kaučićem bio rodbinski povezan (pokopani su u istom grobu na Mirogoju), vjerojatno preko svoje supruge Ane. Vođeni devizom koja izjednačuje vrijeme i novac, radovi na dvorani tekli su zapanjujućom brzinom, pa iz izvještaja o poslovanju za sezonu 1921/22. saznajemo da je „danom 6. prosinca 1921. otvorena prvom Variete predstavom velika novo sagradjena dvorana društva i prozvana ‘Music-Hall’. Kasnije je u mjesecu travnju 1922. otvoren novo sagradjeni Maxim-bar. Obje institucije su tako bile uredjivane i vodjene, da je ravnateljstvu ugodno, da može dioničarima izvijestiti porast dobitka, koji se odredjuje u proširenju dividende napram prošloj godini, a nadamo se za buduću godinu, ako kakve izvanredne prilike ne nastupe, da će se taj iznos dividende još i dalje povisiti.“

Koncerti, predstave,
politički skupovi...

Iako ne postoji popis manifestacija koje su se održale u Music-Hallu, moguće je dobiti sliku o raznovrsnosti programa koji je privlačio Zagrepčane u Nikolićevu ulicu. U knjizi Zagrebački kabaret. Slika jednog rubnog kazališta Igor Mrduljaš upozorava da je Music-Hall bio varijete, vrsta srodna kabaretu s bitno raznovrsnijim programom u odnosu na standardne kabaretske skečeve. Stoga ne čudi podatak koji doznajemo iz ranih dokumenata Zagrebačke filharmonije. Naime, Music-Hall je imao vlastiti orkestar, čiji su se predstavnici u svibnju 1923. sastali s predstavnicima Filharmonije kako bi uklonili potencijalne nesporazume oko ljetnih koncerata Filharmonije u vrtu gostione Janje. Ukratko, u Nikolićevoj ulici bilo je dovoljno prostora i za Filharmoniju i za orkestar Music-Halla.

Vjenčanje Ruže i Josipa Krausa, koji je bio odgovoran za upravljanje dvoranom / Izvor: ostavština obitelji Kraus

Zapisnik izvanredne glavne skupštine tvrtke iz prosinca 1922. navodi da su velik trošak bile za dvoranu nabavljene orgulje, koje su poslije premještene u Franjevačku crkvu, a saznajemo da je „Music-Hall uz vrlo povoljne uvjete dan u zakup i da je danas bez dvojbe najpopularniji zavod u Zagrebu“. Mrduljaš navodi da je u dvorani nedugo nakon otvaranja davan igrokaz Znatiželjni gost autora Đure Prejca. Predstava je prikazana deset puta s potpuno popunjenim gledalištem, što znači da ju je gledala desetina zagrebačkog stanovništva! Zagreb je tada, naime, brojio sto tisuća stanovnika.

U Music-Hallu je u studenom 1925. nastupio mladi pijanist Svetislav Stančić, i to s istim programom s kojim je nedugo poslije koncertirao u HGZ-u, što nas dovodi do zaključka da je svaka od dvije velike dvorane imala svoju publiku. Music-Hall brzo je počeo djelovati kao kino, pa je u dvorani 28. studenoga 1925. premijerno prikazan jedan od prvih hrvatskih filmova, Dvorovi u samoći, dok je 14. ožujka 1926. u istom prostoru održano prvenstvo Hrvatske u mačevanju. Koliko je raznovrstan bio program u Music-Hallu potvrđuje i podatak da je u prosincu 1922. u dvorani održan (barem) jedan predizborni skup pred parlamentarne izbore koji su u povijest Kraljevine SHS upisani na dan 18. ožujka 1923. Kroz Music-Hall prošla je kolona umjetnika, zabavljača, glumaca i napose publike, pa su, barem po tome, investitori trebali zadovoljno trljati rukama i planirati nastavak poslovanja.

Plakat s predstave kino-kazališta za djecu Urania sa slikom kina Apolo, danas kazališta Kerempuh / Izvor: ostavština obitelji Kraus

Ali planovi su jedno, a gruba tržišna realnost drugo. Ako je suditi prema novinskim člancima i zapisnicima tvrtke tijekom dvadesetih godina, Music-Hall ipak je bio prevelik zalogaj ambiciozno osnovana dioničkog društva, u čijim se ranim popisima dioničara našlo nekoliko zvučnih imena i institucija. Uz Prvu hrvatsku obrtnu banku kapital je u Janje tj. Music-Hall uložila i Medjunarodna banka na čelu s ravnateljem Adolfom Reinom, prvim stanovnikom Krležine vile na Gvozdu, ali i kinematografske tvrtke Metropolkino, današnje kino Europa, i Urania-Helios, dioničarsko društvo za vođenje kina i industriju filmova u Zagrebu.

Tvrtku Urania-Helios zastupao je sam Stjepan Slivnjak, utemeljitelj tvrtke Janje i inicijator gradnje Music-Halla, pa možemo zaključiti da su poslovanja novopodignute dvorane i tvrtke Urania-Helios bila usklađena i povezana.

Današnji ZKM

Uz stručni tj. zabavljački kapital, iza kojega stoji nekoliko prezimena židovskog podrijetla, na popisu dioničara tvrtke Janje našlo se i jedno ime s Kaptola: prebendar zagrebačke prvostolnice i crkveni glazbenik Dragutin Kindlein. Uz Prebendarski zbor na popisu dioničara naći ćemo i tvrtku namještaja Bothe i Ehrmann te Zagrebačku pivovaru. Ukratko, mnogi nositelji društvenog, javnog i financijskog života Zagreba iz dvadesetih godina htjeli su imati udjela u jednom od najsuvremenijih zagrebačkih projekata, prepoznavši tu prostor za jačanje društvenog utjecaja i financijske moći.

Ploča Kaj nam pak moreju. Zagrebački cabaret između dva rata u izdanju Jugotona, edicija Discothalia.
Crtež Aleksandra Marksa nalazi se i na koricama knjige Igora Mrduljaša

Za upravljanje dvoranom tih su godina odgovorni bili publicist Josip Kraus (ili Krausz), jedan od utemeljitelja današnje Kliničke bolnice Merkur, i Ivan Slivnjak, član obitelji. Kako su Kraus i Slivnjak upravljali dvoranom, danas možemo samo nagađati, no Krausovo ime naći ćemo i u dokumentima kino-kazališta za djecu Urania, koje je utemeljila njegova supruga Ruža Kraus.

Godine su tekle, a kriza tvrtke Janje pa i Music-Halla bila je sve dublja. Prethodno spomenuti zapisnici i dnevni redovi glavne skupštine dioničkog društva Janje odaju „da se društvo i ove godine moralo boriti s ogromnim kamatima na svojim zajmovima i kreditima i obzirom na to, da su prihodi društva znatno pali“ zbog čega je „uslied svega toga ljetošnja bilanca iskazala gubitak“. Uz to je izvjesni Julije Krčelić „odmaglio“ i ostavio društvo u dodatnim dugovima, a posebno veliki izdaci bili su računi rasvjete velike dvorane i podmirivanje poreza na raskoš.

U popisu deset prvotnih dioničara uz Stjepana i njegovu suprugu Anu Slivnjak susrećemo još prezimena Schwabenitz, Gross, Kaučić, Hajduković, Dukić i Raymann. Dok kasniji zapisnici sadrže niz zvučnih imena, koja su nestajala s popisa kako je kapital društva slabio, na izvanrednoj glavnoj skupštini tvrtke Janje d.d. od 30. prosinca 1930, na kojoj je tvrtka ugašena, upisani su uglavnom članovi obitelji Slivnjak. Od ukupno jedanaest posljednjih dioničara, čak sedam ih je bilo iz obitelji Slivnjak.

Njezin je pater familias Stjepan desetak godina prije sanjario o velikoj dvorani koja će biti sjedište zagrebačkoga društvenog života. Stjepan Slivnjak imao je jednog sina, koji je umro 1913. u starosti od samo dan i pol. Nasljednici obitelji po ženskim linijama ipak postoje, a svi pokušaji uspostavljanja kontakta s nasljednicima Stjepana Slivnjaka, pri čemu je posredovala i uprava zagrebačkih Gradskih groblja, do trenutka dovršenja ovog teksta nisu urodili plodom.

Vođen maksimom „budite realni, očekujte nemoguće“ Slivnjak je ušao u velik poduzetnički pothvat koji nije preživio dvadesete godine prošloga stoljeća. No zaboravljeni gradski senator koji se preselio na onaj svijet 1937, dakle nedugo nakon što je njegovo dioničko društvo ugašeno, bio je pravi vizionar. Na mjestu gdje su stajale štale sagradio je dvoranu u kojoj su nedugo poslije gostovali vrhunski pijanisti i zabavljači, a koja kao Zagrebačko kazalište mladih i danas živi. Hvala mu na tome.